Arhiva:
O Ignissu

Dobrodošli na najbogatiji repozitorij znanja o zavođenju i muško ženskim odnosima na Internetu. Ako ste muškarac, vjerojatno vas najviše zanima igra, o kojoj je pisano u šest kategorija:
- Igra općenito
- Interna igra (samopouzdanje)
- Upadi (upoznavanje)
- Srednja igra (spojevi i komunikacija)
- Kasna igra (seks)
- Završna igra - veze i brakovi

Ženama igra nije dostupna, no za njih svejedno postoji mnogo korisnih savjeta. Mogla bi im biti važna i analiza percepcije i realnosti tijela, kao i poučne priče o curama koje vole kretene.

Zabavni testovi čekaju odvažne čitatelje oba spola.

Ovaj blog je također bogat izvor edukacije o ljudskoj seksualnosti i svim društvenim pojavama koje proizlaze iz nje. Obrađene su sljedeće teme:

- Kako ljudi biraju svoje partnere?
- Muška seksualna hijerarhija (Alfa i Beta)
- Sociološki podaci i analize
- Feminizam
- Aktualna događanja
- Tipične racionalizacije o seksualnom ponašanju
- Umjetnost vezana za seksualnost
- Putopisi i usporedbe seksualnih tržišta diljem svijeta.

Osim seksualne tematike, povremeno pišem i o drugim stvarima, tako da možete poviriti i opće-filozofske članke, zabavu i parodije, te anomalije.

Arhiva po mjesecima:
Svibanj 2018 (1)
Ožujak 2017 (2)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (5)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (3)
Srpanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (5)
Rujan 2014 (6)
Kolovoz 2014 (6)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (8)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (7)
Prosinac 2013 (11)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (14)
Rujan 2013 (9)
Kolovoz 2013 (4)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (3)
Svibanj 2013 (6)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (5)
Siječanj 2013 (6)
Prosinac 2012 (6)
Živi dugo i igraj.

Ponestalo vam mojih sadržaja? Evo vam onda još neke stvari koje se tiču igre:

- Moj popularni vodič zavođenja "Umijeće Igre"
- Moj forum
- Moji newsletteri iz 2013. i 2014. godine
- Moja kolumna na Return of Kingsu
- RooshV
- Roissy (Heartiste, Chateau)
- Dalrock

Ostali zanimljivi sadržaji:

Without Hot Air
Non-Intervention
No-nonsense Self-defense
The Social Pathologist

Igniss - Gdje politička korektnost odlazi umrijeti.

četvrtak, 30.05.2013.

Penis kao oružje masovnog uništenja

Priča "Preživi ovo" objavljena je u časopisu "The New Inquiry" 26.07.2012. godine.


"Sirena", Allison Schulnik

Kada sam bila u šestom razredu osnovne, moja prijateljica Julija (izmišljeno ime) rekla mi je preko telefona da je upravo izgubila svoju nevinost sa susjedom koji ju je pronašao doma kako sama plače zbog prekida. Bila je kod kuće i plakala kada je pokucao na vrata i ona ga je pozvala unutra. Sjedili su zajedno na kauču gdje ju je tješio i onda ju je tamo izjebao. Bilo joj je 11 godina. Njemu je bilo 19.

Koliko se mogu sjetiti i vjerovati svom sjećanju od prije 17 godina, sjećam se da je Julija zvučala ambivalentno, pomalo iznenađeno i pomalo nesigurno. Nije se činila uznemireno ili kao ošamućeni zombi. Kada sam je upitala je li se željela seksati s njim, njen odgovor bio je neodređen. Nije mi rekla detalje i nisam je pitala, najviše zato što sam bila 12 i djevica, i nisam mogal zamisliti kako bi izgledalo takvo iskustvo. Možda sam pitala je li bio sladak. Mislim da je rekla da je bio visok.

U našem društvu, prepoznajemo ovaj čin kao silovanje, čin nasilja koji je u svim svojim varijacijama (na spoju, od stranca, nasilno, analno, oralno grupno) prihvaćen kao najgora moguća stvar koja se može dogoditi ženi - gora od ozbiljne prometne nesreće, dugog razvoda ili smrti roditelja. Najčešće se poistovjećuje s ubojstvom. Razara život i uništava dušu. Ako si žena, nikada ne možeš nastaviti naprijed od silovanja; možeš samo "naučiti" živjeti s tim, slično kao s iznenadnom sljepoćom ili paralizom. Ako te ne uništi, u najmanju ruku će te zauvijek promijeniti na gore. Ovo je jedina dopuštena istina o silovanju. Nema alternativa.

U svojih osam godina kao prostitutka, bila sam seksualno zlostavljana relativno malen broj puta. Na primjer, dva različita muškarca su me pritisnuli dolje i penetrirali bez kondoma, jednom vaginalno, a jednom analno. Prvi put je bio gotov toliko brzo da sam bila previše šokirana za ikakvu reakciju. Izvukao ga je vani da svrši poslije možda šest ulaza, poput zeca. Nije boljelo. U tom trenutku sam davala takozvanu senzualnu masažu, što je značilo da nije postojao nikakav implicitni dogovor za išta osim možda masturbacije rukom. Imala sam 22 godine.

Nakon što je otišao, pomalo sam postala bijesna. Ono što sam htjela nije bilo da ode u zatvor ili se suoči s nekakvom tjelesnom kaznom; htjela sam šansu da se derem na njega, verbalno ga spustim zato što je odučio da me može iskoristiti, drugo ljudsko biće, kako god želi i bez posljedica - što je na kraju i točno ocijenio. Htjela sam da se osjeti osramoćen.

Onda sam većinom zaboravila na to. Nisam prestala raditi. Nisam prestala uživati u seksu.

"Nisam mislila da je to najgora stvar koja mi se ikada dogodila," piše Jenny Diski o tome kakda ju je u dobi od 14 godina silovao stranac. "Bilo je to jako neugodno iskustvo, boljelo je i osjećala sam se uhvaćeno u zamku. Ali nisam imala osjećaj da sam posebno povrijeđena silovanjem, ništa više nego što bih bila bilo kojim drugim napadom na moju osobu i slobodu. 1961. nije išlo bez pogovora da je biti penetrirana protiv svoje volje spiritualno ubojstvo."

Odbijam zvati bilo koje od mojih loših seksualnih iskustava silovanjem dijelom zato što je njihov utjecaj na moj razum i zdravlje bio beznačajan u dugom roku. Iako feministi već desetljećima kritiziraju način na koji neke žene "ne kažu da je to silovanje", njihovi napori da označe silovanje kao potresnu internu krizu samo pogoršavaju problem. Pod tom definicijom, moja silovanja nisu dovoljno ozbiljna da se računaju. Nazvati ih silovanjima zvuči previše samo-omaložavajuće. Čini mi se kao ulaznica u klub u kojemu mi nije mjesto, ispunjen pacijentima s PTSP-om i djevojkama koje plaču u snu i ne mogu spavati noću. Automatski implicira razinu emocionalne štete koja se nije dogodila.

Druga prigoda (i dalje tijekom mojih dana kao masažerka) s klijentom ostavila mi je analnu ozljedu i akutnu bol s kojom sam pokušava živjeti godinu dana prije nego sam se predala i otišla na operaciju. Ljudi često dobivaju analne fisure, i mnogi ljudi koji nisu nikada bili silovani idu na isti zahvat kao i ja. Koštalo me 10 000 dolara i bila je dobra odluka. Svih slijedećih godina, uspijevala sam ponovno vršiti veliku nuždu bez plakanja. Moja doktorica, sitna, stara Židovka vedro mi je objašnjavala kako ću sasvim sigurno opet dobiti fisuru kada - za nju nije postojalo "ako" - rodim dijete. Sviđala mi se bez obzira na svoj pristup centriran na trudnoći. Imala je instrumente i mjerače koje mogu opisati samo kao medicinska dilda, i moljela sam je da ih ne stavlja u mene, ali morala je zbog dijagnostike. Kada je došlo vrijeme za moju operaciju, mama me odvezla u bolnicu i brinula se za mene sljedeći vikend, kada sam hramala po stanu u medicinskim mrežastim gaćicama koje su pridržavale vatu uz moju guzu kako bi upile krv. Nije nikada pitala zbog čega mi je bila potrebna operacija.

U činu koji me i dalje mistificira, opet sam se srela s tim klijentom otprilike mjesec dana poslije prvog susreta. To je bilo vrlo užurbano vrijeme u gradu i skoro sve sobe su bile zauzete, tako da smo se našli u najprljavijem hotelu koji sam ikada posjetila. Imao je samo jedan prozorčić i jedan ručnik za ruke u kupaonici. Nisam ga optužila za išta u prošlosti i on nije prešao nikakve granice. Ništa se nije dogodilo.

Poput Jenny Diski, "više mi se gadio moj silovatelj nego što sam se osjećala posramljeno ili kao da sam nešto izgubila." Silovanje kao takvo bilo je sitnica u usporedbi s onim poslije, što je stvarno bio problem i prekid mog života bez boli. Ali to što je učinio, njegova nesposobnost da to prizna ili se ispriča - "Od tebe ludim", rekao mi je nakon što je poderao moj anus - učinila me moćnijom od njega. Imala sam nešto što on nikada neće znati: koliko mi se patetičan i jadan činio, i koliko je malo imao mogućnosti povrijediti me na ijedan važan način.

***

Ideja da bi mogle postojati drugačije emocionalne reakcije na silovanje nije popularna. Sva silovanja su jednako traumatska i svi koji sugeriraju drukčije su označeni kao "opravdavatelji silovanja". Neoprostivo je javno propitkivati mitologiju statusa silovanja kao uništenja svake žene koja ga proživi. Camille Paglia, koja je bila napadnuta sa svih strana zbog svog mišljenja o silovanju (i drugih stvari), rekla je da je "silovanje vrijedno bijesa, ali da smatra da su propaganda i histerija oko silovanja jednako vrijedne bijesa". Nikada neću zaboraviti njen intervju u Spinu, gdje je s čitateljima podijelila priču poznanice koja je bila silovana i pronašla psihološko savjetovanje mnogo štetnijim nego korisnim zbog nesposobnosti da je usmjeri oporavku. "Cijeli sustav je dizajniran da se osjećaš unakaženom i oštećenom do kraja života," rekla je Paglia."Od toga se osjećala još gore."

1998. godine, spisateljica Fay Weldon sugerirala je da, iako je silovanje užasan i ozbiljan zločion, nije sam po sebi "najgora stvar koja se može dogoditi ženi". Objasnila je ovo dodatkom da "naravno, ako si živa, sigurna i neoštećena poslije toga", ali svejedno se suočila s nevjerojatnom količinom uvreda i optužbi. Povrijedila je sve žene svojim "ekstremno opasnim" komentarom, otežala je ženama "izlazak" i "pričala je gluposti". Nadam se da je barem meni dozvoljeno reći da moja silovanja nisu ni izbliza najgore stvari koje su mi se ikada dogodile. Nisu čak ni u prvih pet najgorih. Nisu najgore što mogu zamisliti da bi se moglo dogoditi meni ili bilo kojem čovjeku. Naravno, mogu zamisliti silovanja mnogo gora od mojih, ali ideja da bi mogli postojati "stupnjevi silovanja" također nije popularna.

Iako neki feministi tretiraju "silovanje = uništenje" kao svetu kravu, ideja da me muškarac može uništiti svojim penisom čini mi se kao najpotpuniji izraz starinskog ženomrzstva na svijetu. Zdrav razum nam nalaže da je mnogo opasnije inzistirati mladim ženama da ih je slomio neželjeni seks nego predložiti da svejedno imaju sretnu, zdravu i seksualno ugodnu budućnost ispred sebe unatoč seksualnom napadu. Weldon je došla do istog zaključka kada je rekla da "definirati to kao nekakav posebno grozan zločin moglo bi biti kontra-produktivno".

Slično tako, Germaine Greer je ustvrdila "nisu žene te koje su odredile da je silovanje tako užasno, već muškarci. Jedino oružje koje vrijedi u slučaju silovanja je penis, koji je konceptualiziran kao razoran." Kada odbijemo prihvatiti mogućnost da bi silovanje za ženu možda moglo biti nešto manje od tsunamija emocionalnog i mentalnog razaranja, uspostavljamo fantaziju apsolutne muške moći i apsolutne ženske ranjivosti. U osnovi, klanjamo se tradicionalnom vjerovanju da ženinu vrijednost, samopoštovanje i mogućnost funkcioniranja unutar društva određuju jedino kako seksualno koristi svoje tijelo.

Što objašnjava tako ekstreman pristup od inače progresivnih ljudi? Možda ih motivira odbijanje našeg društva da se pozabavi silovanjem s toliko žara i podrobnosti koliko bi moglo. Forenzička evidencija prolazi bez testiranja, optužbe za silovanje (posebno optužbe seksualnih radnica) se ne shvaća ozbiljno i žrtvama silovanja uskraćena je hitna kontracepcija. Diskusije o silovanju uvijek iniciraju žene za žene, dok se od muškaraca ne očekuje govoriti ili misliti o ovom zločinu jer ih, kao i druge nasilne zločine, čine znatno češće.

Ali naša kultura ne može se pozabaviti sa silovanjem s jasnoćom koju tema zaslužuje jer se i dalje ne možemo pozabaviti seksom s jasnoćom koju zaslužuje. Ideja da je silovanje aseksualni čin nije to nimalo poboljšala, ni neće. Kako aktivistica i spisateljica Wendy McElroy ističe, "za silovanje može biti jednako puno motiva kao i za ubojstvo i druge nasilne zločine." Inzistirati da se kod niti jednog silovanja ne radi o seksu, već individualnom muškarcu koji širi patrijarhalni mandat i teror tako što demonstrira svoju "moć" nanosi nam svima štetu.

Ovo otužno stanje stvari trebalo bi potaknuti iskren razgovor, ne sprječavati ga. Ne bismo trebali tako očajnički pokušavati uspostaviti ozbiljnost silovanja da stigmatiziramo inteligentan razgovor o njemu. Iako se žrtve pljačke mogu osjetiti tužno i uznemireno poslije svojih napada, ne očekujemo od njih da godinama pohađaju terapiju i da se do kraja definiraju kao "preživjeli pljačke", pa ipak i dalje prepoznajemo da je oružana pljačka ozbiljan zločin.

Aktivisti koji se i dalje drže opisa silovanja kao ultimativnog horora shvaćaju nijanse kao priejtnje. Misle da, ako se prihvati da silovanje nije najgore moguće ljudsko iskustvo, postat će još češće ili prihvaćeno. Nema nikakve racionalnosti iza ove paranoje. Nemam probleme s osjećanjem bijesa, simpatije i suosjećanja kada čujem o silovanjima drugih žena, iako to ne osjećam za svoja. Nikada nisam pomislila da bi nečije tuđe silovanje trebalo proći bez suđenja, iako nisam nikada optužila muškarce odgovorne za moje, kao što nisam pomislila ni da bi silovanje trebalo ozakoniti ili učiniti manje kažnjivim zato što se ja nisam raspala od njega. Čak je i Paglia, koja je kritizirala histeriju silovanja, rekla da bi "rado pronašla počinitelja i kaznila ga nožem". Skepticizam o priči univerzalnog užasa poslije silovanja nije isto što i oprost.
...
Ljudi koji ponavljaju verziju da je svako silovanje isto misle da pomažu, ali pomaganje ne znači izmisliti ogromnu bol tamo gdje je nema i onda se poistovjećivati s njom. Istina koja se trenutno ne uklapa u našu društvenu priču je da žena može biti silovana i nastaviti sa svojim životom, čak i imati daljnje romantične i seksualne odnose bez savjetovanja, te neće stalno razmišljati o tome ili se smatrati drukčijom ili misliti o sebi kao "preživjeloj". A po našoj skripti, žene jednostavno nisu dovoljno snažne za podnošenje toga. Od žena se očekuje da ih to uništi i da nastave postojati samo kroz izuzetan napor i pomoć, te da zauvijek ostanu "preživjele" (mnogo više emancipira nego "žrtva"). Silovanje nam određuje bića zato što naša bića i dalje potječu iz naših seksualnih povijesti.

Dok su muškarci glavni provoditelji tjelesnih napada, isto tako su i glavne mete, a od njih rijetko očekujemo da budu emocionalno oštećeni napadom - i seksualnim i ne-seksualnim. Iako postoji malen porast svijesti o muškim žrtvama silovanja, to je i dalje crna rupa u većini diskusija. Silovanje u zatvoru je istodobno i nacionalna epidemija i nacionalna šala. Iako taj pogled ima veze i s rasizmom, većinom dolazi iz opće antipatije prema [bilo kojem obliku] muške patnje. Ta razlika naglašava seksizam iza našeg shvaćanja ženskog silovanja (ta fraza je potpuno redundantna, s obzirom na to da je silovanje uspješno redefinirano kao "muška agresija protiv žena"). Ženama su potrebi centri za rješavanje kriza, udruge, poticaji, marševi i klanjanje zbog proživljene traume, no muškarce nitko nikada ne spominje.

Julijino i moje prijateljstvo opustilo se s godinama. Njena majka je dobila rak i pobijedila ga. Julija je bila popularna u srednjoj školi i imala nekoliko ozbiljnih veza. Išla je na faks blizu svoje kuće i igrala nekoliko sportova. Činila mi se sretnom, no moje neznanje o njenom unutarnjem životu moglo bi biti shvaćeno kao dokaz njene emocionalne boli. Možda je iznutra bila korodirana i očajna, trajno oštećena. Možda smo se s vremenom udaljile zato što ja s 12 godina nisam bila puna suosjećanja kada mi je pričala o tom danu na kauču.

Ili je možda bila stvarno sretna i uspješna kao što sve upućuje.

A što je s mojim silovanjem? To je bio još jedan incident na poslu kojeg još nisam navela. Klijent kojeg sam vidjela već nekoliko puta i koji mi se sviđao - opet je bila masaža u pitanju - rekao je da želi samo staviti kondom i da mu sjedim u krilu, kako bismo bili blizu. Pomalo sam se složila i onda je stavio svoje ruke na moje kukove i ušao unutra. Opirala sam se ali me držao na mjestu, uhvatio me i držao u rukama. Rekla sam mu "ne" i "prestani", ali nije odgovarao. Počela sam plakati i onda me pustio. Nije bilo nikakvog nasilja. Nisam ga se bojala i nije me boljelo, ali je bilo užasnije od drugih zbog osjećaja izdaje.

Pobjegla sam u kupaonicu i zaključala vata. Pokucao je i pitao me da izađem. Pitao je što nije u redu. Iznad slivnika je bilo veliko ogledalo i u njemu sam promatrala kako plačem sve dok nisam napokon sjela i smirila se. Pokušala sam mu mirno reći da sam u redu, ali da bih ga molila da ode. On nije htio. Koliko god sam ga molila, jednostavno je odbijao. Morala sam izaći iz kupaonice i biti s njim, dati mu da me zagrli i drži za ruku kako bi me utješio. Morala sam igrati ulogu ljubavnice koja je doživjela nekakav živčani slom ali je dopustila da je utješi stariji muškarac.

To je bio najgori dio, mnogo gori od samog silovanja. Bilo je groteskno i odvratno iskustvo kada sam morala glumiti i zamijeniti svoju realnost zbog nečijeg hira.

Ali barem je trajalo samo minutu, i onda je završilo.

Izvor: Preživi ovo, The New Inquiry, Charlotte Shane

Oznake: silovanje, seks, feminizam, bijeli vitezovi


- 17:35 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.


Voljeli biste da obradim neku temu ili trebate pomoć s ljubavnim problemom (za oba spola)? Komentirajte/ pošaljite na: ignissblog(na)yahoo.com
Ako ne napišete drugačije, prihvaćate mogućnost njegove prezentacije na blogu. Vašu adresu, sliku, ime i detalje NIKADA NEĆU OBJAVITI.
Na isti mail zatražite dozvolu za prenošenje članaka.


Klikom na gumb ispod otvarate PayPal prozor za donaciju Ignissu.

Molim donirajte jedino ako osjećate da vam je moje pisanje znatno promijenilo život na bolje i želite se zahvaliti i ovim putem. Nemojte donirati kao političku poruku, naknadu ili motivaciju za privatni savjet, ili kupnju knjige alternativnim putem.


Na lijevoj strani prozora možete unijeti iznos (u USD), a na desnoj poruku uz donaciju.

Unaprijed hvala!

Podržite Igniss blog i postanite pokrovitelj na Patreonu